Zbirka pjesama

Zbirka pjesamaZbirka pjesama

Zbirka pjesama dvojezična je, hrvatsko-mađarska, knjiga pjesama nastala u okviru interdisciplinarnog projekta Igrom do sebe festivala Dioniz Umjetničke akademije u Osijeku. Knjiga je rezultat intekulturalne suradnje mađarskog izdavača Jelenkor i hrvatskog suizdavača – Odjela za kulturologiju. Mrkonjićevom najnovijom knjigom pjesama Odjel je dobio i prvo izdanje u umjetničkom području (književnost). Na tragu dosadašnjih Mrkonjićevih multimedijalnih i konceptualnih, književnih i likovnih, ostvarenja i ova se njegova zbirka pjesama ne može čitati bez njezina kulturnoteorijskog podteksta. Sam naslov svojevrsna je autoreferencijalna igra koja postavlja vrlo važno pitanje: kada ono što se napiše, autorovim riječima, u kućnoj radinosti postaje zbirkom pjesama? Knjiga dovodi u pitanje i koncept autorske posvećene pozicije te uopće koncept originalnosti na više razina.

S jedne strane autor sebe kao pjesnika razvlašćuje određujući se nepjesnikom, a s druge strane instancu pjesničkog subjekta umnogostručava preispisivanjem Ujevića, Matoša, Šimića, Demetra, Cesarića, Šopa i drugih. Svjestan da se svaki tekst gradi kao mozaik citata, da je svaki tekst upijanje i preobrazba nekog drugog teksta i da se sam poetski jezik uvijek dijelom transponira u nešto njemu tuđe i strano, Mrkonjić problematizitra nemogućnost isključivanja tuđih glasova i pogleda iz vlastitog pogleda i jezika. Koncept originalnosti radikalno se potkopava i autorovim citranjem sebe iz 1976. i 1977. kao tuđeg u sebi, sebe kao drugog sebe iz djetinjstva. Uz problem originalnosti i autorstva, propituje se i ideja transmedijalnosti. Kad govorimo o vizualno kodiranim pjesmama u zbirci ne može se jednoznačno odgovoriti na pitanje je li riječ o poetskim tekstovima, grafičkoj slici pjesme kao slučajne nakupine znakova, znakova kao građevnog materijala pjesme? Na koncu je li to slika, poetski tekst ili uopće tekst ili fotografija ili kako je to u jednom od pogovora knjige rečeno slikotekst.

Autor tom trajnom neodlučivošću, odbijanjem odabira tek jednog medija zbirku pjesama odnosno književnost reprezentira kao žanr koji je nužno transmedijalne naravi koji se premještanjem iz jednog u drugi uporabni kontekst mijenja. Ciklus Doba nevinosti je posebno zanimljiv jer govori o nužnim promašajima reprezentacije i na tom tragu parafrazirajući Foucaulta i Magritta možemo reći da “ove pjesme nisu pjesme“, a otvara i problem koncepta memorije. Tekst prema teorijama traume pamti ono što je nepamtljivo, ono o čemu ne možemo svjedočiti, a Mrkonjić o sebi kao petnaestogodišnjom pjesniku može svjedočiti tek prekriženim pjesmama. Tekst pamti vlastita nečitljiva mjesta i ništa više. Ipak Zbirku pjesama/Versek ne treba čitati kao resantiman izgubljene mladosti, nego kao prikazivanje da je oživljavanje uvijek već iskrivljavanje, ponovno pisanje, preoblikovanje, novo kontekstualiziranje.