Terenska nastava u Vukovaru

20. ožujka 2015.

Studentice: Ivana Ranogajec, Ivana Kordić, Tena Lugarec, Tena Parmać, Maja Pavičić

Dana 20. ožujka 2015. godine, povodom obilježavanja Međunarodnoga dana kazališta za djecu i mlade, studenti 1. godine diplomskoga studija Odjela za kulturologiju te studenti 3. godine preddiplomskoga studija s Katedre za knjižničarstvo, na terenskoj su nastavi posjetili grad Vukovar. Zajedno s izv. prof. dr. sc. Vesnicom Mlinarević te asistenticom Antonijom Vranješ, u sklopu kolegija Kultura slobodnog vremena, zaputili smo se Gradu heroju. U Vukovar smo krenuli u 7 sati ujutro, s početne stanice, ispred caffe bar-a K topu u Tvrđi. Tijekom putovanja, kolega Hrvoje Katona i kolegica Olana Kardum, približili su nam Vukovar kroz povijest te iznijeli priče njihovih sugovornika, starijih živućih stanovnica Vukovara. Prvo je odredište bila Opća županijska bolnica Vukovar, koja je za vrijeme opsade grada 1991. godine sustavno bombardirana i uništavana od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih postrojbi. Na bolnicu je svakodnevno padalo tisuće projektila svih vrsta. Za vrijeme opsade Vukovara, ova je bolnica postala Vojna bolnica u kojoj se moglo koristiti samo prizemlje, podrum te atomsko sklonište. U ovim je teškim vremenima osoblje bolnice svakodnevno pružalo najbolju moguću njegu braniteljima, civilima, ali i neprijateljskim vojnicima. Navedeni su dijelovi bolnice, nakon Domovinskoga rata, adaptirani i prenamijenjeni u Memorijalni centar Mjesto Sjećanja. Studentice Marija Mađarević i Anja Krmpotić, pročitale su u dvorištu bolnice ulomak iz knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” Vilima Karlovića, svjedoka odvođenja iz bolnice. Spokojno smo, minutom šutnje, odali počast svim poginulim braniteljima i civilima.

Na samom ulazu u podrum vukovarske bolnice naslagane su vreće s pijeskom. Ulaz natkriva veliki znak Crvenoga križa izbušen gelerima. Nakon što smo ušli u čekaonicu, gdje je izložen stari kirurški stol, imali smo priliku vidjeti desetominutni video – prilog ravnateljice ratne bolnice, dr. Vesne Bosanac. Otvori su čekaonice prekriveni tapetama na kojima je otisnuta fotografija vreća s pijeskom. Daljnji obilazak nastavljamo pod vodstvom voditeljice Memorijalnoga centra, gospođe Nevenke Soldo. Još uvijek pod dojmom video priloga, u tišini dolazimo do mjesta na kojemu je avionska bomba “krmača”, teška gotovo 250 kilograma, probila sve betonske ploče zgrade i pala na krevet između nogu pacijenta. Na svu sreću, bomba nije eksplodirala jer nije imala detonator. Rupa koja se nalazi u ploči zgrade prekrivena je staklom i osvijetljena crvenim svijetlom. Na keramičkim je pločicama hodnika otisnut dnevnik bitke za Vukovar, prema sjećanju dr. Vesne Bosanac. U nekoliko soba, koje smo imali priliku vidjeti, smješteni su ondašnji bolnički ležajevi s lutkama od stiropora omotanim zavojima. Također smo vidjeli i dječje inkubatore te operacijske stolove i mnoge druge postave koji vjerno dočaravaju život ranjenika.

Nakon obilaska muzejskoga prostora bolnice, uputili smo se na Ovčaru, farmu smještenu 5 km istočno od grada Vukovara, danas poznatu po srpskom koncentracijskom logoru u vrijeme Domovinskoga rata. Na Ovčari se nalazi masovna grobnica, mjesto pijeteta poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire, na kojem su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice, te spomen-dom otvoren u hangaru u kojemu su žrtve rata provele posljednje sate života i ostavile svoje nedosanjane snove. Dolaskom na masovnu grobnicu imali smo priliku čuti izlaganje o njezinoj povijesti od strane studenata 1. godine diplomskoga studija Odjela za kulturologiju, Ivane Grubišić i Frane Marinića.

Pokolj u Vukovaru ratni je zločin koji su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine, tijekom srpske okupacije Vukovara kada je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika, većinom Hrvata koji su, deportirani iz bolnice, odvezeni u logor te potom bačeni u iskopanu jamu – masovnu grobnicu. Iskopavanje grobnice u vrijeme otkrića nije bilo moguće zbog političkih i vojnih okolnosti na tom području, međutim snage UNPROFOR-a i promatračka postaja UN-a godinama su čuvali tu lokaciju kako bi spriječile uklanjanje dokaznoga materijala. U procesu mirne reintegracije, u rujnu i listopadu 1996. godine, provedena je potpuna ekshumacija i pronađena su tijela 198 muškaraca i dviju žena.

Danas na mjestu masovne grobnice stoji spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima koje je podignuto 1998. godine, dok je u jednom od hangara, koji su služili kao koncentracijski logori, napravljen spomen dom koji iz prve ruke prikazuje strahote koje su proživljavali hrvatski branitelji na Ovčari. Na mjestu gdje su ubijeni simbolično je zasađeno onoliko grmova koliko je pronađeno tijela. Slavomir Drinković kreator je Golubice – spomenika kojim se obilježavaju sve masovne grobnice ubijenih u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Izbor ove ptice višestruko je značajan: prvenstveno povezuje cijelu priču s Ovčarom, a zatim i sa svim drugim stratištima iz Domovinskoga rata. Golubica je usto simbol mira, poziv da više nikad ne bude rata i sukoba te da se svi zalažemo za mirno rješavanje problema.

Nakon posjete masovnoj grobnici uputili smo se prema spomen-domu o kojem su svoje izlaganje pripremile Tihana Đukić i Marina Huskić, studentice 1. godine diplomskoga studija Odjela za kulturologiju. Spomen dom Ovčara autorsko je djelo zagrebačkoga slikara Miljenka Romića, a otvoren je dana 20. studenog 2006. godine u hangaru. Uređenje doma financirao je Grad Zagreb u iznosu od dva milijuna kuna, a otvorenju su prisustvovali hrvatski branitelji i predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskoga rata te tadašnja potpredsjednica Vlade, ministrica obitelji i branitelja, Jadranka Kosor, i zagrebački gradonačelnik, Milan Bandić, uz blagoslov fra Zlatka Špehara. Interijer spomen doma modernistički je uređen uz korištenje tehnologije s ciljem da se što zornije prikaže sav užas koji se tamo događao. U mračnom prostoru na zidovima smještene su slike sa imenima svih 200 žrtava koje se svakih 30 sekundi naizmjenično pale i gase poput zvijezda. Na sredini prostorije nalazi se vrtlog kojem je središnji dio svijeća, a napravljen je tako da u svijeću “odlaze” imena svih koji su tamo izgubili život. Pod se sastoji od zacementiranih čahura od metaka, a uz rub prostorije ispod slika nalazi se slama na kojoj su izloženi predmeti i osobni dokumenti žrtava koji su nađeni prilikom njihove ekshumacije iz masovne grobnice.

Naše je sljedeće odredište bio Hrvatski dom Vukovar u kojemu smo prisustvovali susretu Dramskih studija. Međunarodna organizacija kazališta za djecu i mlade (ASSITEJ) i Međunarodna organizacija lutkara (UNIMA) ove su godine obilježile ovaj događaj zajedno sa Svjetskim danom lutkarstva, čiji se program održao u Vinkovcima 21. ožujka. ASSITEJ je ove godine proslavio svoju 50. obljetnicu i kampanju “Povedite danas jedno dijete u kazalište”. Predsjednica ASSITEJ-a, Yvette Hardie, poručuje kako im je cilj da sve više djece ima priliku iskusiti snažno buđenje usred dojmljivoga susreta s kazalištem te kako uistinu možemo nešto promijeniti i osigurati da što više djece doživljava trenutke povezanosti koje nikada neće zaboraviti. U Hrvatskoj ASSITEJ djeluje još od 1996. godine, a osnovan je kao ravnopravni član ugledne kazališne istoimene organizacije koja okuplja nacionalne centre iz cijeloga svijeta.

Na susretu Dramskih studija u Hrvatskome domu Vukovar, u razdoblju od 11,00-13,00 sati, imali smo priliku pogledati nekoliko predstava. No prije početka predstave, voditeljica programa Lidija Helajz, pročitala je ovogodišnju međunarodnu i hrvatsku poruku koju je napisala poznata hrvatska spisateljica za djecu, Silvija Šesto. Ona nam govori kako je kazalište djeci “pozitivno zbunjujuće”, ono je snažna iskra koja na neki način “budi” dijete, njegovu kreativnost i nesputanost. Poručuje nam kako je praznik kazališta za djecu i mlade gnijezdo koje nam valja graditi marljivo i uporno.

Dramski studio Hrvatski dom Vukovar prvi je nastupio s predstavom “Cvilidreta”, čija je voditeljica Lidija Helajz. Na susretima su nastupila još dva dramska studija čije su voditeljice glumice Lidija Helajz i Areta Ćurković. Predstavu “Crveno burence” izveo je Dramski studio Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, a sama predstava nastala je promatranjem ljudi, događaja i karaktera. U predstavi se propitkuju međusobni odnosi djece, roditelja i nastavnika, no predstava ne daje konkretne odgovore već potiče na razmišljanje. Sljedeća predstava koju smo pogledali, “U gradu čudesa dobri ljudi dijele sreću iliti djeca grada, prijatelja i ljubavi”, bila je u izvedbi dramskoga studija OŠ dr. Franjo Tuđman, Beli Manastir, a nastala je u sklopu projekta “Unaprjeđenje položaja djece Roma u odgoju i obrazovanju u Baranji” Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku i OŠ dr. Franjo Tuđman.

Nakon odgledanih predstava u Hrvatskom domu zaputili smo se prema dvorcu Eltz kako bismo sudjelovali u okruglom stolu na temu “Položaj kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj”. Naši su domaćini bili Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, Leo Vukelić, predsjednik Hrvatskoga centra ASSITEJ-a i Jasminka Mesarić, predsjednica Hrvatskoga centra UNIMA-e.

Prije početka okrugloga stola sve je prisutne pozdravila ravnateljica Gradskoga muzeja Vukovar, Ruža Marić. Raspravu o položaju dječjih kazališta i kazališta za mlade započeo je gospodin Vukelić koji je rekao da su kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj dobro organizirana i da kvalitetno rade, a da njihovo poboljšanje ovisi o suradnji javnih kazališnih ustanova i nezavisne scene koja je vrlo aktivna i kreativna. Također, naglasio je kako ono što svakako nedostaje i jednima i drugima jesu financijska sredstva, ali i povezivanje kulture i obrazovanja, no ipak smatra hrvatska kazališta za djecu i mlade jednima od najboljih ne samo u Europi nego i svijetu. Na gospodina Vukelića nadovezala se predsjednica Hrvatskoga centra UNIMA-e, Jasminka Mesarić, koja je napomenula kako je posebno aktivna i uspješna kazališna scena za djecu i mlade u Slavoniji te pohvalila rad dječjih kazališta u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru.

Iako je problem financiranja kazališta i kulture općenito aktualan problem, gospodin Vladimir Stojsavljević nije htio pričati o tim negativnim aspektima jer smatra da se u posljednjih 15-ak godina dogodio značajan pomak koji je vrjedniji spominjanja, a to je veliki broj autorskih predstava među kojima je i nagrađena predstava autorice Lucije Šesto, “Deveta ovčica”, u režiji Ljudmile Fedorove koju smo i mi imali prilike pogledati u Hrvatskom domu. Za taj veliki pomak na sceni dječjih kazališta u Hrvatskoj, gospodin Stojsavljević kaže da su zaslužni glumci braća Medvešek, jer su svojim novim pristupom, predstavama o temama koje govore o djeci i njihovim problemima, približili kazalište novoj generaciji.

Nakon okrugloga stola ravnateljica muzeja, Ruža Marić, pozvala nas je u razgledavanje, a kroz muzejski postav vodio akademski slikar Zoran Šimunović, djelatnik muzeja. Kako smo bili vremenski ograničeni, većinu postava ipak nismo uspjeli pogledati, ali jedan nam je izložbeni dio posebno ostao u sjećanju. To je bila izložba sprava za mučenje iz srednjega vijeka koje su se koristile u cijeloj Europi, a koju je Gradski muzej u Vukovaru ugostio iz Poljske. U podrumskom su prostoru dvorca izložene vjerne replike originalnih sprava za mučenje, a sve sprave, uz srednjovjekovnu glazbu, prati i slikovni prikaz uz objašnjenja kako su se ljudi vezali, lomili te što je svaka od sprava radila njihovu tijelu.

Na kraju terenske nastave prisustvovali smo izvedbi višestruko nagrađivane dječje predstave “Deveta ovčica”, nastaloj prema istoimenoj slikovnici Silvije Šesto, a u režiji Ljudmile Fedorove i izvedbi Dječjeg kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka. Tema je te izvrsne humoristične predstave kako prevladati strah od škole, strah od novoga i općenito strah od promjena i velikih prekretnica u životu. U ovom slučaju, riječ je o dječaku koji upravo kreće u prvi razred osnovne škole i od uzbuđenja nikako ne može utonuti u san pa mu majka preporučuje da se posluži dobro poznatom metodom uspavljivanja – brojenju ovčica. No tada se dogodi obrat. Deveta ovčica u nizu budi dječaka jer uvijek zaspe u trenutku kada ona treba preskočiti ogradu. U tom trenutku jedno drugome postaju pomagači. Ovčica dječaka uči brojati, a on njoj pomaže da napokon prijeđe ogradu i pridruži se ostalim ovčicama. U nizu humorističnih i iskrenih trenutaka, djeca su mogla naučiti da ni jedna prepreka nije nesavladiva i da nametljivost nije uvijek najbolje rješenje. Odrasli su se mogli prisjetiti tih stresnih trenutaka iz djetinjstva koje su vjerojatno zaboravili, ali isto tako prisjetiti se da ih zapravo isti problemi prate cijeloga života. Tema je na simpatičan način prilagođena svim uzrastima, lutke su bile vrlo efektne, tekstovi pjesama lako pamtljivi, a melodija izrazito zarazna, što je sve skupa pridonijelo sjajnoj atmosferi.

Nakon predstave, u 18 sati uslijedila je svečana dodjela nagrada sa 17. Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade u Čakovcu, koji se održavao od 18.-24. listopada 2014. godine. Stručni je žiri tada dodijelio nagrade u više kategorija, a članovi žirija bili su Marina Petković Liker (redateljica), Olja Lozica (redateljica i dramaturginja) i Igor Tretinjak (teatrolog). Nagrada za najbolju predstavu u cjelini dodijeljena je predstavi “Deveta ovčica” Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku; nagrada za najbolju režiju dodijeljena je Ljudmili Fedorovoj za predstavu “Deveta ovčica” Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku; nagrade za likovno oblikovanje (kostime i scenografiju) dodijeljena je Gulnaz Fatyhkova za predstavu “Genijalni genije” Kazalište lutaka Zadar; nagrada za najbolju scensku glazbu dodijeljena je Tomislavu Peharu za predstavu “Deveta ovčica” Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Što se pak tiče najboljih glumačkih ostvarenja, nagrade u kategoriji kolektivnih glumačkih ostvarenja dodijeljene su Ivani Boban, Zoranu Pribičeviću, Juri Radniću i Mariji Šegvić za glumu u predstavi “Ja i moji osjećaji” Gradskoga kazališta “Žar ptica” iz Zagreba te Ediju Ćeliću, Lidiji Kraljić, Ivici Lučiću i Ingi Šarić za lutkarsko ostvarenje u predstavi “Deveta ovčica” Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Nagradu za najbolje muško glumačko ostvarenje osvojio je Nikša Arčanin za ulogu profesora u predstavi “Glazbatorij” Gradskoga kazališta lutaka Split, a nagradu za najbolje žensko ostvarenje osvojila je Paola Slavica za ulogu Francesce u predstavi “Genijalni genije” Kazalište lutaka Zadar.

Iako je bilo predviđen i posjet Memorijalnom groblju Domovinskoga rata i vodotornju, zbog nedostatka vremena nismo bili u mogućnosti posjetiti ove lokalitete. No vodotoranj smo ipak uspjeli vidjeti iz autobusa kada smo se uputili prema Osijeku. U svakom slučaju, ovaj dan će ostati u lijepom sjećanju i studentima, a i profesorima. Terenska je nastava sama po sebi veliko osvježenje i odmor od svakodnevnoga akademskoga života. Međutim, ovaj je izlet bio od posebne važnosti upravo zato što smo posjetili Vukovar. Iako nas je većina dovoljno upućena u nesretne povijesne događaje koji su se tamo dogodili, u ne tako davnoj prošlosti, važno je mlade ljude podrobno upoznati s prošlošću, sadašnjošću i budućim nastojanjima Grada heroja. Uspomene i rane toga grada i dalje su prisutne. Uvijek će i ostati prisutne, a mi se moramo pobrinuti da se prošlost nikada ne zaboravi.

Nastavu smo povezali sa strukom jer se taj dan obilježavao i Svjetski dan kazališta za djecu i mlade. Bili smo počašćeni što možemo biti aktivni sudionici takve manifestacije i sa sigurnošću možemo reći da smo se vratili prepuni dojmova, lijepih iskustava, ali i širih kulturoloških obzora. Nadamo se da će ovakvih oblika nastave biti nešto češće nego do sada, jer na ovakav način puno lakše i bolje učimo.

Kada ulaziš u Vukovar ispravi kralježnicu, podigni glavu, stopala prema van i smiješi se kao borovska kapija u dva…”